Blaženi Jakov Zadranin

Iz propovijedi fra Stipe Nosića na blagdan

bl. Jakova Zadranina

u crkvi sv. Frane u Zadru 2026.

O blaženom Jakovu do nedavno se znalo vrlo malo. Talijani su ga na određeni način svojatali, ali sačuvanim nadimkom „Ilirik“ priznavali su da je rodom iz Dalmacije. Oni ga zovu Beato Giacomo Illirico da Bitetto (blaženi Jakov Ilirac iz Bitetta), jer je dobar dio života proveo u Bitettu, u gradu u kojem je umro, gdje ima svetište izgrađeno njemu u čast i u kojem se čuva njegovo neraspadnuto tijelo.

Kad ga je papa Klement XI. još davne 1700. proglasio blaženim, u službeni popis blaženika ušao je s imenom blaženi Jakov Ilirik (beato Giacomo Illirico), a u doba u  kojem je živio imenom Ilirik označavalo se Hrvata. Tek gotovo dvjesto godina kasnije, breveom Leona XIII. iz 1892., zadarskoj je nadbiskupiji odobren njegov liturgijski kult, čime je i potvrđeno kako je Jakov rođen u Zadru. Hrvati ga zato zovu blaženim Jakovom Zadraninom, i s tim imenom uvršten je u Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskog jezičnog porijekla, s tekstovima za njegovo liturgijsko štovanje. Prema izjavi pokojnog brata Sebastijana Flè, koji je u Zadarski samostan došao 1919. i u kojem je tada s talijanskim franjevcima boravio nekoliko godina, ostalo je zapisano kako je blagdan fra Jakova slavljen u crkvi sv. Frane, a tom prilikom u crkvu bi se stavljala blaženikova slika koja je tada čuvana u blagovaonici samostana. Isti je posvjedočio da je ta slika uništena u bombardiranju samostana u II. svjetskom ratu, kada je oštećena i blagovaonica. Prije nekoliko godina uveden je u crkvi sv. Frane mjesečni spomen blaženog Jakova. Već više godina djeca u zadarskim školama i vrtićima, zahvaljujući različitim inicijativama, susreću se s Jakovljevim likom pa ga slikaju i pišu o njemu. U klaustru zadarskog samostana 2024. otvorena je „soba blaženog Jakova“ u kojoj se nalaze neki radovi djece o njemu. Dječji vrtić „Radost“ objavio je nedavno slikovnicu pod naslovom „Putevima dječaka Jakova - Blaženi Jakov Zadranin“ u kojoj su objavljeni neki dječji radovi.

Ipak, istina je kako se Jakov na velika vrata vratio u svoj grad u nedjelju 5. svibnja 2024. kada su braća franjevci iz Bitetta došla u Zadar s moćima blaženika, onim istima s kojima svake godine svečano čine tradicionalnu procesiju u svom gradu. Tada je u procesiji zadarskim ulicama za Jakovljevim moćima išlo nekoliko tisuća ljudi.

O blaženikovom životu još je uvijek puno toga nepoznato, zbog pomanjkanja povijesnih izvora i dokumenata. Puno toga o njemu temeljilo se samo na tradiciji, a izvještaji o čudesima po njegovu zagovoru prenošeni su usmenom predajom.

Do danas je sa sigurnošću utvrđeno da je Jakov rođen u Zadru oko 1400. Od više verzija njegova prezimena najviše se ustalila ona Varingez (forma kakva je sačuvana u talijanskim franjevačkim arhivima) ili Varinac (kako bi najbliže odgovaralo hrvatskoj verziji). I o imenima njegovih roditelja i dalje se nagađa. Uglavnom se navodi kako mu se otac zvao Leonardo, a majka Blaženka (Beatrice), i kako je vrlo vjerojatno kršten u crkvi sv. Marije Veće (Velike Gospe) u Luci.

Dosta novoga o životu fra Jakova donijela je pozicija, Beato Giacomo da Bitetto, knjiga koja je napisana u svrhu promicanja kauze o njegovoj svetosti, a sastavio ju je Filipo Marino Cavalieri (Izd. Svetište bl. Jakova, Bitetto, 1999.). Tu, između ostalog, stoji: „Od šezdesetak godina svog redovništva, četrdeset ih je u razmacima proveo u Bitettu, a desetak u Cassano Murge i neko kraće vrijeme u Bariju i u Corvensanu. Umro je vrlo star u Bitettu najvjerojatnije 1496. i pokopan na samostanskom groblju. Dvadesetak godina nakon smrti, dakle oko 1515., pronađeno mu je na čuđenje sviju tijelo potpuno neraspadnuto.“

U samostanskom arhivu sv. Frane u Zadru postoji jedna stara bilješka o blaženicima i biskupima franjevačke provincije sv. Jeronima. Među njima je i ime Jakova, o kojemu tu piše: „Brat Jakov, po rođenju Ilirik, Slaven iz Zadra, zavjetovani laik, preminuo je u Bitettu u Apuliji godine 1480. Proslavio se bezbrojnim i velikim čudesima. Njegovo časno tijelo, premda je dvadeset, pa čak i sto godina ležalo mrtvo, ostalo je potpuno, neraspadnuto i posve neiskvareno.“ (ASF V/76). Kako je i u samoj toj bilješci navedeno, tekst je uzet iz knjige Menologium Franciscanum njemačkog franjevca Fortunata Hueber, tiskanoj u Münchenu 1698., dakle prije Jakovljeva proglašenja blaženim. Tu zapisana godina njegove smrti više puta je ponavljana, a kasnije je utvrđeno da ona nije točna, i da je umro u dubokoj starosti u Bitettu, a potvrda za to je i rukopis fra Augustina da Ponzone, koji se nalazi u Firenci, a u kojem piše da je fra Augustin Jakova vidio, upoznao ga, i iskazao mu poštovanje u Apuliji u siječnju 1488. u samostanu u Bitettu za vrijeme kanonske vizitacije koju je obavljao tadašnji generalni vikar cismonstanskih opservanata o. Ivan de Sestri, a kome je fra Augustin tada bio tajnik.

Prve moći blaženog Jakova došle su u njegov rodni grad Zadar točno prije 100 godina, a na njima piše: „Iz tijela blaženoga Jakova iz Bitetta, redovnika, građanina Zadra.” Njihovu autentičnost 23. studenog 1926. potvrdio je Petar Dujam Munziani, apostolski upravitelj zadarske nadbiskupije.

Druge njegove moći, relikvijar s prahom njegova tijela, ugrađene u brončani umjetnički prikaz procvjetalog štapa blaženika, darovali su franjevci Bitetta samostanu sv. Frane 1989., kada su hodočastili u Jakovljev rodni grad Zadar. Na relikvijaru piše: „FRATRES BITECTI JADERAE FRATRIBUS RELIQUIARIUM CUM PULVERE B. JACOBI CORPORIS DONO ATTULERUNT, 18 IUNII 1989“  (Franjevci Bitetta franjevcima Zadra Relikvijar s prahom tijela blaženog Jakova poklanjaju, 18. lipnja 1989.). Uz moći darovali su oni tada samostanu i sliku, ulje na platnu, koja predočava blaženog Jakova (naslikana od slikara Guida Sala). Slika i moćnik nalaze se danas u crkvi i dostupni su vjernicima na štovanje.

Spomenutu knjigu pozicije na hrvatski je preveo nekadašnji provincijal fra Alfonz Orlić, koji je za vrijeme službe provincijala više puta posjetio Bitetto. Pozicija otkriva kako je Jakov ušao u red 1436.-1437. Taj podatak treba, međutim, uzeti s rezervom, jer se očito temelji na nekim izračunima. U Red se, naime, ulazi svečanim zavjetima, a oni se obavljaju određenog dana. Ipak, ako taj podatak povežemo s onim kojeg pamti zadarska tradicija, da je Jakov otišao u Italiju prateći provincijala na kapitul, pa je tamo ostao, može se zaključiti da je Jakov u franjevačkom samostanu u Zadru bio tercijar (brat bez zavjeta koji je nosio habit, što je u to doba bio čest slučaj). On je kao takav mogao pratiti provincijala fra Nikolu iz Trogira na Kapitul koji se 1430. održavao u Asizu. Bilo je to vrijeme u kojem su u Franjevačkom redu na vrhuncu bile rasprave i podjele oko pitanja načina nasljedovanja sv. Franje. Jedni su bili za strogo opsluživanje Pravila sv. Franje, što je značilo da žele živjeti bez udobnosti, bez vlasništva i bez institucionalnog bogatstva, a zvali su se opservanti. Drugi su smatrali da franjevci mogu posjedovati imovinu kako bi mogli služiti crkvi i društvu, a zvali su se konventualci. Red se nekoliko desetljeća kasnije (1517.) i službeno  podijelio na opservante (Ordo fratrum minorum) i konventualce (Ordo fratrum minorum coventualium). Posebne lomove u tom smislu doživio je samostan sv. Frane u Zadru, gdje su u Jakovljevo vrijeme u tom samostanu živjele zajedno obje struje, i konventualci i opservanti. Zbog napetosti među njima, na traženje fra Nikole iz Trogira, koji je kao opservant u to doba bio gvardijan franjevačkog samostana na Ugljanu, papa Eugen IV., dao je 3. srpnja 1442. dozvolu da se sagradi samostan sv. Križa izvan zidina Zadra. (Papina bula o tome sačuvana je u samostanu sv. Frane. Usp. ASF inv. br. 118.) Samostan je izgrađen, i u njega su prešli opservanti, ali samo 12 godina poslije, zbog opasnosti od navale Turaka, samostan je morao biti srušen. Opservanti su se vratili u samostan sv. Frane, što je opet bulom odredio papa Nikola V. 1454. u kojoj piše da se franjevci presele u samostan sv. Frane. (Papina bula je izdana 20. ožujka 1454., a čuva se u samostanu sv. Frane pod inv. br. 125.),

Prema dokumentu sačuvanom u Zadarskom arhivu (kojeg je našao fra Petar Runje) Jakov je u oporuci iz 1437., po kojoj je naslijedio dosta nekretnina, nazvan opservantom. Iako je bio u Italiji, čini se da je deset godina kasnije, kod pravomoćnosti te oporuke, novac od prodaje imovine usmjerio baš na izgradnju opservantskog samostana sv. Križa.

A da je Jakov bio na strani onih koji su željeli izvornije življenje franjevaštva, dokazuju činjenice da je živio u ospervantskim samostanima u Apuliji: u Cassano Murge, u Bariju, u Corvensanu, i u Bitettu, što je dokumentirao i spomenuti rukopis iz Firenze.

I na slici Gospe od Milosti, koja se sada nalazi u sakristiji crkve sv. Frane, a na kojoj je zasigurno sačuvan izgled zadarskoga samostana sv. Križa, Jakov je naslikan među vodećim opservantima Reda, i to kod fra Jakova Markijskog i fra Ivana Kapistrana.

Providnost je htjela da Jakov dospije u Italiju. Tu je ostvario svoju želju za izvornijim življenjem franjevačkog poziva. Iako se ulaskom u Red odrekao imovine, nije izbjegavao ići u prošnju za samostan, kako je tada bio običaj. Nije se bojao ni kuge, koja je u to doba vladala u kraju u kojem je živio, nego je posjećivao bolesne. Bio je skroman i ničim se posebno nije isticao, osim pobožnim i svetim životom, što su uočila njegova subraća, ali i ljudi koji su tražili da za njih moli. Obično je molio u kapelici posvećenoj Gospi, koju je narod nazivao „Benedetta“ i prema kojoj još i danas gaji posebno štovanje. Obrađivao je vrt i kuhao za braću, pa je tradicija sačuvala mnoge priče o njegovim kulinarskim sposobnostima koje golicaju maštu. Uz njegovo ime vežu se i svjedočanstva o tome kako je imao srca za ljude u različitim potrebama. Pobožni cvjetići sačuvali su izvještaje o tome kako je volio i životinje, a jedan od njih govori o tome kako je zaštitio zeca koji se bježeći od lovaca sakrio pod njegov habit.

Bez sumnje Jakov je postao ugodnik Božji po čijem zagovoru su se događala čudesa, na račun čega je od Crkve službeno proglašen blaženim. Danas, više od pet stoljeća poslije njegove smrti, njegovi sugrađani opet mole da se po njegovu zagovoru dogodi čudo kako bi ga Crkva proglasila i svetim.