Procesijski križ
ukraden 1974.
Vraćen je 2023.
Vijest o povratu križa Ministarstva kulture i medija Vidi OVDJE
Prema čitanju fra Stipe Nosića
Križ s jedne i druge strane ima po deset minijatura u reljefu.
Na prednoj strani (avers), na vertikalnom kraku križa predočeni su:
Na vrhu sv. Mihael
Ispod njega sv. Klara
U sredini je raspeti Isus a ispod križa je BD Marija i sv. Ivan apostol
Ispod je sv. Ljudevit kralj (Alojzije)
Ispod je sv. Elizabeta
I na dnu je sv. Franjo Asiški
Na horizontalnom kraku je (počevši s lijeva od strane promatrača):
Sv. Antun Padovanski
Sv. Nikola biskup
(Središte)
Sv. Nikola papa
Sv. Ljudevit biskup s klečećim likom Elizabete Kotromanić
Na stražnjoj strani (revers), na vertikalnom kraku križa predočeni su:
Na vrhu sv. Sveti Ivan Krstitelj
Ispod je sv. Katarina Aleksandrijska
U sredini je Čovjek boli, „imago pietatis“
Ispod je sv. Lucija
Ispod je sv. Marija Magdalena
I na dnu je sv. Antun Pustinjak
Na horizontalnom kraku je (počevši s lijeva od strane promatrača):
Sv. Krševan
Sv. Petar
(Središte)
Sv. Pavao
Sv. Anastazija
O muzeju i procesijskom križu pisala je i Hrvatska katolička mreža
Vidi OVDJE
U PRIGODI POVRATA ZADARSKOG KRIŽA
O „svjetskoj“ krađi umjetnina u samostanu Svetog Frane
U samostanu Svetog Frane u Zadru i prije II. Svjetskog rata postojao je muzej u kojeg su bile smještene vrijedne umjetnine. Iako je samostan u tom ratu bio dosta oštećen, a djelomično i srušen, umjetnine su uglavnom sačuvane. Kako u svojoj kronici 1952. piše fra Hugolin Didon, one su sačuvane zbog toga što su: „sve umjetnine, crkveno posuđe, inkunabule, korali, sve dragocjene stvari bile pohranjene u vili nadbiskupa Munzanija u Arbanasima, a dosta toga i kod jedne obitelji u Bokanjcu“. Slika Gospe od Milosti i Ugljanski poliptih bili su u crkvi zaštićeni daskama, pa su zbog toga ostali neoštećeni. Odmah nakon stvaranja Jugoslavije Andro Vid Mihičić, dotadašnji franjevac Zadarske franjevačke provincije, napravio je 1945. „Izvide u Zadru i Dalmaciji“, prema kojima je zabilježio što se od vrijednih stvari nalazilo u samostanu. Precizniji popis i opis umjetničkih predmeta u muzeju za Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu sastavio je u ljeto 1973. viši konzervator Davor Domančić, kada su obavljena i fotografska snimanja umjetnina u boji. Ni godinu dana nakon Domančićeva popisa umjetnina, u noći između 26. i 27. travnja 1974., dogodila se drska krađa u kojoj su lopovi iz muzeja odnijeli različite umjetničke predmete. Samo dan nakon krađe tadašnji ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita Cvito Fisković poslao je Zavodu za zaštitu spomenika kulture Zadar i Samostanu Svetog Frane dopis, prema kojem se moglo utvrditi što je iz riznice ukradeno. Dopis je potpisao on i Davor Domančić. Obavijest o krađi s dokumentacijom poslao je istog dana i Sekretarijatu javne sigurnosti Zadar, u kojoj je istaknuo kako ta krađa „ima svjetsko značenje“, jer je riječ o unikatima. Direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar Ksenija Rendulić 17. svibnja iste godine poslala je samostanu dopis s popisom ukradenih umjetnina što ga je njihov zavod napravio 15. svibnja. Kod sastavljanja tog popisa kao predstavnici samostana u muzeju su bili prisutni tadašnji vikar samostana fra Benko Tulić i Nikola Ivanac. Ivanac je kao civil živio u samostanu još za vrijeme kad su u njemu bili talijanski franjevci. On je vodio brigu o mnogim praktičnim stvarima. Na dan krađe ujutro otvarajući vrata crkve prvi je otkrio krađu. Prema popisu Konzervatorskog zavoda iz muzeja je ukradeno deset različitih umjetnina. Osim toga izrezano je i ukradeno: iz graduala B (14. stoljeće) dvanaest inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39,5 cm), iz antifonara H (13. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39 cm); iz psalterija M (15. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 57,2 x 39,5). Sveukupno je otuđeno trideset i osam umjetnina.
Krađa se dogodila pod okriljem noći, i ostala je do danas „tajna“, iako se čini da je više ljudi o njoj dosta toga znalo. U njoj je zasigurno sudjelovalo više osoba, a glavni organizator bio je upućen u raspored prostorija, u položaj prozora i vrata samostana. Znao je kuda će i kako ući, a pogotovo kako će bez ikakvih poteškoća izići iz samostana. U muzej je ušao kroz vrt i istočni klaustar. Bio je i informiran da ukućani samostana spavaju na južnoj strani zgrade, pa je s pomagačima uz pomoć niskih ljestvi nesmetano mogao autodizalicom razmaknuti željezne rešetke na jednom prozoru. Kad je već bio u muzeju mogao je pustiti i ostale sudionike da kroz kor i sakristiju uđu u muzej. Lopovi su znali što će uzeti, manje ali vrijedne stvari, kako ne bi bili uočljivi kod njihova transporta. Među njima su i rukom slikane minijature koje su izrezivali iz tri velike rukom pisane liturgijske knjige. Cvito Fisković, već dan nakon krađe u dopisu Sekretarijatu javne sigurnosti Zadar napominje kako bi „put kradljivaca mogao ići preko mora“. Navodno je u noći krađe postojala i redovna trajektna linija između Zadra i Ancone. Da je Okružni sud u Zadru pokrenuo neki proces o ovom slučaju potvrđuje dopis kojim je direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar, Ksenija Rendulić, 6. studenog 1974. odgovorila na dopis toga suda koji se vodio pod predmetom: „Nikpalj Bruno i dr. – podstrekivanje na krađu umjetnina“. Sudski predmet imao je broj Kio i 30/74. Gospođa Rendulić odgovarala je na pitanje o vrijednosti ukradenih umjetnina, a po njezinoj procjeni inicijali su iz knjiga precizno izrezivani, a taj posao mogao je trajati oko 50 minuta. Čini se kako predmet na sudu nije daleko otišao, a govorilo se kako je obustavljen zbog sinova nekih poznatih zadarskih dužnosnika, koji su bili umiješani u krađu.
Među ukradenim umjetninama bio je i procesijski križ iz prve polovice 14. stoljeća. On je bio jedan od vrjednijih ukradenih predmeta. Na popisu konzervatora naveden je pod br. 5., a opis mu je preuzet iz onog kojeg je napravio Davor Domančić. A prema tom opisu na križu je bilo vidljivo petnaest likova. Domančić u svom opisu, naime, navodi da neki reljefni likovi nedostaju, a Ksenija Rendulić ne spominje likove koji bi navodno nedostajali. Ona križ opisuje: „Procesualni križ, srebro, djelomično pozlaćen, vis. 55,1 cm, šir, 30,7 cm, bez punce, Na prednjoj strani su u plitkom reljefu, na odvojenim plohama, prikazani: u sredini Raspeće, na stranama sveci Nikola, Grgur papa, Antun Padovanski, Ljudevit, Klara i Mihovil, Na stražnjoj strani: u sredini Krist u sarkofagu i okolo njega sveci Petar, Krševan, Stošija, Lucija, Marija Magdalena, Katarina, Ivan Krstitelj. Na rubu oko čitavog raspela pričvršćene krupne okrugle jagode XIV. st.“ Nedavno vraćen križ (4. kolovoza 2023.) otkriva kako je on zaista „bez punce“, to jest bez utisnutog znaka. Ipak, na njemu je sačuvao svih dvadeset likova svetaca u reljefu, pa to što je gđa Rendulić ispustila spomenuti likove koji bi na križu navodno nedostajali, zasigurno je zasluga fra Benka Tulića, koji je bio dobro informiran o križu, i znao da nijedan lik na njemu ne manjka. Autori koji su kasnije pisali o ovom križu, navodili su likove svetaca prema ovim manjkavim opisima i ponavljali kako neki likovi nedostaju.
30.12.2023. fra Stipe Nosić
***
Otkriće procesijskog križa i pokušaji povrata
Procesijski križ, kao vrijedan liturgijski predmet i kao vrijedno umjetničko djelo, bio je i prije krađe poznat stručnoj javnosti. O njemu se pisano u različitim prigodama. O križu i o drugim umjetničkim predmetima koji su ukradeni povremeno su kratko pisali povjesničari umjetnosti i drugi. Profesorica Zadarskog sveučilišta, sada pokojna, Marijana Kovačević ozbiljnije se pozabavila ukradenim procesijskim križem. Napisala je znanstveni članak: Ophodni križ - još jedan anžuvinski ex voto u Zadru?, koji je objavljen u Radovi Instituta povijesti umjetnosti br. 31/2007. Članak je čitao prof. Donal Cooper s Univerziteta Cambridge. Obilazeći talijanske gradove, znatiželja ga je 2010. odvela u grad La Spezia. U tamošnjem muzeju „Amadeo Lia“ prepoznao je ukradeni zadarski križ. Križ je bio postavljen u prizemlju muzeja i dostupan javnosti, a objavljen je i u katalogu Muzeja 1999. godine. Profesor Cooper saznavši tada kako je kolekcionar umjetnina Amadeo Lia križ kupio u Londonu pribavio je tamo dokumente o križu. Između ostalog kopirao je podatke iz kataloga prodaje londonske aukcijske kuće Sotheby's u kojem je dokumentirana ponuda zadarskog križa na aukciji u toj kući 10. travnja 1975. Profesor Cooper dokumentaciju je poslao Odjelu za povijest umjetnosti u Zadar. Prof. Pavuša Vežić o tome je pismeno 9. studenog 2010. obavijestio Konzervatorski zavod u Zadru. Zavod je 11. studenog 2010. poslao dopis Ministarstvu kulture u Zagreb sa svom dokumentacijom o križu, koja je već ranije bila spremna. Nakon toga na različite načine i s različitih razina upućivani su Republici Italiji i tadašnjim vlasnicima zahtjevi za povrat križa. Franjevci su se ponadali da će postupak povrata ići brzo i lako. Čini se da je i Ministarstvo kulture imalo sličnu predodžbu. Pomoćnik ministra Berislav Šipuš 23. ožujka 2015. poslao je Ministarstvu kulture i turizma Talijanske Republike dopis na engleskom i talijanskom jeziku, s popratnim dokumentima o križu. Iste godine, 29 rujna, na provincijala fra Andriju Bilokapića i na gvardijana fra Stanka Škuncu došao je dopis u kojem se traži imenovanje osobe koja će „uz predstavnika Ministarstva kulture ići u La Spaziju radi povrata kulturnog dobra“. Na isti datum pomoćnik ministra Republike Hrvatske pisao je dopis direktoru muzeja „Amadeo Lia“ u La Speziju.
Čak je kao izaslanik zadarskih franjevaca, fra Josip Sopta putovao tada u La Speziju, ali ni tamošnji franjevci nisu mu mogli pomoći u povratu križa.
Odgovor na tadašnje dopise došao je samo od Ministarstva kulture i turizma Talijanske Republike koje je izvijestilo kako je križ u privatnom vlasništvu, te je izložen u Muzeju u La Speziji, i kako je Odbor za vraćanje kulturne baštine (najviše tijelo koje odlučuje i o restituciji kulturne baštine) ustanovio da postojeći pravni režim ne dopušta Ministarstvu kulture i turizma bilo kakvu nadležnost odnosno ovlast inicijative prema privatnoj osobi koja legitimno drži križ koji je vjerojatno kupio u dobroj vjeri. Ipak, Zapovjedništvu za zaštitu kulturne baštine Karabinjera naloženo je da provjere postoje li u tijeku kazneni postupci u vezi s križem. Uprava kriminalističke policije Republike Hrvatske izvijestila je u studenom 2016. Glavnog državnog odvjetnika RH kako je od Interpola Rim zatražila da se križ stavi pod privremeni nadzor, a zatraženi su i podaci o nadležnom pravosudnom tijelu u Republici Italiji za izručenje i povrat kulturnog dobra vlasniku u Republici Hrvatskoj. Pisali su i talijanskoj specijalnoj službi Comando Carabinieri per Tuta dei Patrimonio Culturale, kao i Generalnom tajništvu Interpola u Lyonu koje je raspisalo međunarodnu objavu za otuđenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Interpol Rim im je odgovorio kako je za odlučivanje o zamolbi o međunarodnoj pravnoj pomoći i mogućem povratu nadležan Državni odvjetnik Republike Italije u Genovi. Uprava kriminalističke policije Republike Hrvatske sličan postupak kao 2016. obavila je i u prosincu 2021. Pisala je Carabinjerima, Intrepolu Rim, kao i Generalnom tajništvu Interpola u Lyonu.
Još nekoliko službenih i privatnih pokušaja da se križ vrati vlasniku bilo je neuspješno.
Zadarski konzervatori, koji su skupljali dokumentaciju o križu, nisu međutim gubili nadu i vodili su brigu o križu i nastojali da se slučaj uvijek nanovo aktualizira. Tako su svakom novom imenovanom gvardijanu Samostana Sv. Frane u Zadru donosili dokumente o tome što se poduzimalo i što je pojedini gvardijan pisao Ministarstvu kulture. Tako je bilo i sa mnom kad sam u kolovozu 2022. došao u Zadar. Nisam pisao dopis Ministarstvu kulture i medija RH kao što je to većina gvardijana činila, nego sam pomoću službenog elektronskog obrasca Zahtjevom za pristup informacijama od Državnog odvjetništva RH zatražio informaciju o tome da li ono vodi neki postupak o ukradenom križu. U tom trenutku Državno odvjetništvo nije bilo direktno uključeno, pa nije odgovorilo na upit. Učinilo je međutim nešto bolje. O mom upitu obavijestili su pravnu službu Ministarstva kulture i medija, s kojom u ovakvim slučajevima inače surađuju. Ministarstvo je, tim potaknuto, još jednom 11. listopada 2022. dopisom Hrvatskom veleposlaniku u Italiji gosp. Jasenu Mesiću pokrenulo predmet, o čemu su obavijestili i samostan Sv. Frane. Također sam, u ime samostana, 11. prosinca emailom poslao dopis direktno veleposlaniku Mesiću s molbom da se zauzme za povrat križa. Već 15. prosinca veleposlanik je ljubazno odgovorio kako je počeo na tome raditi. U odgovoru je između ostalog napisao: „Koristim ovu prigodu informirati Vas i kako je tijekom proteklih nekoliko godina ovo Veleposlanstvo uspostavilo kvalitetnu suradnju s Odjelom karabinjera za zaštitu kulturne baštine, koja je rezultirala povratom nekoliko vrlo vrijednih knjiga, otuđenih iz Nacionalne i sveučilište knjižnice u Zagrebu. Nadamo se stoga da će nam ovaj Odjel, kao i druge talijanske institucije, i u ovom slučaju biti na raspolaganju te spremne pomoći.“ Već 6. veljače 2023. službenica Uprave za zaštitu kulturne baštine, odgovorna za predmet, nazvala me i rekla kako „dolaze dobri signali“. Rekla je kako je veleposlanik Mesić obavio više razgovora s karabinjerima i da „stvari idu u dobrom smjeru“. Napomenula je kako je križ u privatnom vlasništvu i da će se možda za njega trebati plaćati odšteta. Rekla je i kako je sada predmet na diplomatskoj razini, i da nitko više ne bi trebao nekim drugim kanalima nešto pokušavati, jer bi to moglo samo komplicirati stvari. Budući da smo neposredno prije toga i kao samostanska zajednica nekim privatnim kanalima pokušavali vratiti križ, o novoj situaciji obavijestio sam subraću u samostanu.
Fra Stipe Nosić 5.1.2024.
Iznenadni povrat križa
Prof. Donal Cooper, koji je otkrio zadarski križ u Italiji, posjetio je 21. lipnja 2023. samostan Svetog Frane i tom prilikom interesirao se za status križa. Mogao sam mu samo reći kako „dolaze dobri signali“. Njegov upit potakao me da 11. srpnja opet emailom pošaljem upit o tome odgovornoj osobi u Ministarstvo kulture. Nije bilo odgovora, a kako me je kasnije dotična službenica obavijestila, čekalo se kako će se proces oko povrata razvijati. Samo nekoliko dana poslije, 18. srpnja, nazvala me ministrica Kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i saopćila mi kako je veleposlanik RH u Rimu Jasen Mesić uznemiren, jer je vijest o darovnici križa Republici Hrvatskoj objavljena na jednom lokalnom webportalu grada La Spezia. Postupak je, naime, trebao ostati u diskreciji, kao što je to bilo dok je veleposlanik Mesić u suradnji s kolegama iz Generalnog konzulata u Milanu mjesecima vodio pregovore s generalom Molineseom, glavnim zapovjednikom posebne postrojbe talijanskih karabinjera koji se bave povratom kulturnih dobara. U te pregovore bilo je uključeno talijansko Ministarstvom kulture, kao i gradonačelnik grada La Spezia. Dogovori su vođeni s članovima obitelji Lia kako bi se križ na najjednostavniji način vratio u Hrvatsku. Našao sam tu vijest na Webu gdje je između ostalog pisalo kako su djeca, nasljednici Amadea Lia, poklonili križ Republici Hrvatskoj. Iako se tu nije najavljivao ništa loše, vijest je objavljena prerano, a kod takvih pitanja nikad se ne zna što se može događati. I ja sam zbog toga bio u neizvjesnosti sve do 25. srpnja kada je opet nazvala Ministrica Obuljen Koržinek i rekla kako je križ zapakiran i da ga veleposlanik Mesić uz pratnju karabinjera vraća u Hrvatsku. Nakon toga slijedili su organizacijski dogovori o povratu križa u Zadar i smještaj u muzej. Obavljeni su i potrebni servisi zaštitnih sustava muzeja. Križ je napokon svečano 4. kolovoza 2023. vraćen samostanu i stavljen na mjesto, gdje je i ranije bio. Doduše, mjesto je malo drukčije, jer je nekoliko godina nakon pljačke muzej prostorno proširen (godine 1977. i 1978.), a tada su i eksponati u njemu drukčije postavljeni. Muzej je također u to vrijeme opremljen protupožarnom i protuprovalnom zaštitom.
Prigodnoj svečanosti primopredaje križa nazočili su visoki državni dužnosnici i uvaženi gosti. Između ostalih, tu su bili: Ministrica kulture i medija Ninu Obuljen Koržinek, Ministar regionalnog razvoja i fondova EU Šime Erlić, Veleposlanik RH u Italiji Jasen Mesić, Talijanski Konzul u Rijeci Davide Bradanini, Rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican, Zadarski župan Božidar Longin, Zadarski gradonačelnik Branko Dukić, Gradonačelnik grada La Spezie Pierluigi Peracchini, Provincijal Franjevačke provincije Svetog Jeronima fra Tomislav Šanko, članovi obitelji Lia, predstavnici hrvatske i talijanske policije, i mnogi drugi. Zanimljivo je da je na svečanost došao i sin Marijane Kovačević, učenik 2. razreda osnovne škole, koji je nakon službenog dijela samoinicijativno izišao za govornicu i zahvalio se „što nije zaboravljena njegova mama“. Treba spomenuti kako ni grad Zadar nije zaboravio prof. Kovačević, jer su prigodom dana Zadra, na blagdan sv. Krševana 2023., prof. Marijana Kovačević i prof. Cooper od grada primili priznanje za rad na povratu križa, grb grada Zadra. Priznanje je preuzeo mladi sin Marijane Kovačević.
Kod svečanosti primopredaje križa bilo je nekoliko kratkih protokolarnih govora, koji su s talijanske strane naglašavali zadovoljstvo što je taj iznimno vrijedni umjetnički predmet opet u Zadru kod izvornih vlasnika, gdje i kao religiozna i umjetnička vrijednost puno više znači nego gradu La Spezia. S hrvatske strane, uz izražavanje zadovoljstva zbog povrata tog nabožnog i umjetničkog predmeta, značajnog za hrvatsku kulturu i povijest, isticana je zahvala obitelji Lia za nesebičnu gestu dara. U svom govoru između ostalog zahvalio sam posebno veleposlaniku Mesiću i spomenuo njegov optimistični odgovor na moj dopis. Kad sam došao u klupu blizu njega sagnuo se i prišapnuo mi, kako kad je to pisao, ni sam nije vjerovao da će se stvari tako odvijati.
Kasnije razmišljajući o tome, kako to da svi prijašnji službeni i privatni pokušaji da se križ vrati nisu imali uspjeha, a sada je odjednom bez nekih velikih i skupih procesa križ vraćen, odgovor sam donekle našao i u samoj vijesti objavljenoj na webportalu grada La Spezia. U tekstu je stajalo kako je vlasnik iznimno velike zbirke umjetnina Amadeo Lia sa svojim gradom La Spezia 1995. sklopio ugovor, koji je 2011. produžen, a prema kojem je obitelj Lia imala pravo na 50% dobiti ostvarene od ulaznica u muzej. U vrijeme kad su se nasljednici Amadea Lia odlučili darovati križ Republici Hrvatskoj i skinuti ga s popisa svojih umjetničkih predmeta, napravili su s gradom La Spezia novi ugovor koji između ostalog sadrži klauzulu o besplatnoj posudbi umjetnina gradu La Spezia do 2036.
Moja je pretpostavka da su se djeca obitelji Lia htjela napokon riješiti problema i različitih opterećujućih procedura u vezi s križem. U tom smislu tumačim i riječi Amadeova sina Riccarda na svečanosti u Zadru, koji je rekao kako bi njegov otac također bio sretan „da ovo vidi“.
Fra Stipe Nosić 11.1.2024.
Svetački likovi na Zadarskom procesijskom križu
Sada kada je križ, ukraden gotovo prije 50 godina, opet u samostanskoj riznici, vidljivo je kako je njegov kostur izrađen od drveta, a njegova prednja strana (avers) i stražnja strana (revers) ukrašene graviranim srebrenim pločicama s reljefima svetaca. Pločice različitih oblika pričvršćene su za drveni kostur. Vidljivi rubni drveni dio križa okolo prekriven je pozlatom i ukrašen s trideset jagoda koje su čavlima pričvršćene za tijelo križa. I jagode i čavli također su pozlaćeni. Jagode su tu u različitim kombinacijama, ipak najčešće se nalaze u skupinama po tri. Taj broj, kao i broj trideset zasigurno nije ovdje slučajan. On podsjeća na trideset srebreniaka za koliko je Juda prodao Isusa. Sve to sadrži antifona Velikog petka: „Slatko drvo, slatki čavli, nose teret slatki taj.“, kao i pjesma koja se pjeva toga dana: „Višnji Stvorac žaleć bijedu Adama zavedenog, Kada taj se usmrtio voćem s drva zlokobnog, Nađe drvo što će platiti silnu štetu drva tog.“
Dimenzije križa sada iznose 31 x 30,7 cm. A dimenzije koje je prije krađe križa zabilježio Regionalni konzervatorski zavod u Splitu iznosile su 55,1x 30,7 cm. Razlika u visini pojavljuje se stoga što su konzervatori mjerili križ dok je imao stiliziranu kuglu (koja simbolizira kuglu zemaljsku) i cijev za koplje (nakon procesije koplje na kojem je bio pričvršćen križ odlagalo bi se u pripravljeno postolje kod oltara, gdje je križu u biti i mjesto). Križ, međutim, sada nema ni kugle ni cijevi, pa otuda razlika u dimenzijama. Stara pak fotografija križa dokazuje da je prije krađe imao barem kuglu, kao što i fotografija napravljena dok je križ bio izložen u muzeju Lia u La Speziji u Italiji otkriva da je bio izložen bez kugle i cijevi, i da su mu prema tome dimenzije kao sada. To upućuje na zaključak kako je osakaćen kod same krađe ili poslije nje.
Što se tiče svetačkih likova na križu, kada ga se sada „uživo“ pogleda, lako je utvrditi kako je na njemu s prednje i stražnje strane ukupno dvadeset graviranih srebrenih pločica s likovima svetaca u plitkom reljefu. Stoga pretpostavljam kako konzervator Davor Domančić, koji je kod unošenja križa u popis 1973. nabrojao na njemu petnaest svetačkih likova, nije kompletan popis svetaca napravio promatrajući križ. Zasigurno se pouzdao u fotografije koje su napravljene u vrijeme dok je on radio popis, pa je kasnije kod završavanja popisa, zbog njihove nepreciznosti, odnosno zbog odsjaja koji se stvorio kod fotografiranja, zaključio kako na križu neke pločice s reljefima nedostaju.
Križ na prednjoj strani ima deset minijaturnih svetačkih likova na pločicama. Prema mom čitanju, a danas je čitanje lakše zahvaljujući digitalnim fotografijama, na vertikalnom kraku križa predočeni su: na vrhu Sv. Mihael; ispod njega je Sv. Klara; u središnjem polju je raspeti Isus a ispod njegova križa je Blažena Djevica Marija i Sv. Ivan apostol. Reljef ispod predočava Sv. Ljudevita kralja, otkriva to natpis „S. Aloisius”, a u desnom kutu broj IX., što znači da je umjetnik koristio francusko ime kralja Luisa u formi Alojzije. Za to ime koriste se još i nazivi: Ludwig, Ludovik, Ljudevit, i slično. Slijedi Sv. Elizabeta Ugarska ili Türinška (1207. – 1231.), zaštitnica je Franjevačkog Svjetovnog Reda. Njezin suprug Ljudevit IV. Türinški umro je 1227., nakon čega je Elizabeta doživjela teška poniženja, pa je kao franjevačka trećoredica živjela skromno služeći siromašne i bolesne. Na donjem polju je Sv. Franjo Asiški predočen u trenutku stigmatizacije koja se dogodila na brdu La Verni 1224.
Na horizontalnom kraku (počevši s lijeva od strane promatrača) su: Sv. Antun Padovanski; Sv. Nikola biskup; a iza središnjeg polja reljef je Sv. Nikole pape; pa reljef Sv. Ljudevita franjevca, biskupa Toulousa, s malim klečećim likom.
Ova posljednja dva reljefa kriju određene dvojbe. Kod reljefa Sv. Nikole pape koji ima i tumačenje, natpis „papa“, nalaze se inicijali „S. G.”, kojega su neki povjesničari umjetnosti pročitali kao „Sveti Grgur” i zaključili kako je riječ o papi Grguru. U franjevačkom kontekstu svetaca predočenih na križu to bi mogao biti samo Grgur IX. (1227. – 1241.), jer je on Franju Asiškog proglasio svetim. O tome Samostan čuva bulu koju je ovaj papa još u srpnju 1228. izdao, a u kojoj javlja biskupima Istre, Dalmacije i Sklavonije da je to učinio.
Moja je pretpostavka da ovaj reljef ipak predočava papu Nikolu IV., koji je bio franjevac i živio u zadarskom samostanu. To je prvi papa franjevac (nakon njega bila su još trojica franjevaca: Siksto IV., Siksto V. i Klement XIV.). Umjetnik je u ovom slučaju koristio inicijal papina krsnog imena „G” (Girolamo - Jeronim), kojega su zasigurno tako u Zadru i nazivali (još i za vrijeme izrade križa, stoljeće i pol nakon što je umro) pa je zato i natpisom „papa” htio precizirati o kome se radi. Za slučaj da je umjetnik htio predočiti papu Grgura, dodatak „papa“ ne bi mu bio potreban, jer se po tijari vidi da je riječ o papi. Ali budući da je za papu Nikolu IV. upotrijebio krsno ime Girolamo, bilo je potrebno dodatno tumačenje. Kod likova svetaca kod kojih je jasno o kome se radi umjetnik je stavio uglavnom samo inicijale imena.
Križ je bez sumnje napravljen za zadarske franjevce, pa je logičnije da je na njemu „Zadarski papa”. Papa Nikola IV., svjetovnog imena Girolamo Masci d`Ascoli, porijeklom Lisciano (Ascoli Piceno), došao je u Samostan Svetog Frane kao mladić gdje je započeo školovanje, te pristupio Franjevačkom redu. Prije nego je postao papa vršio je službu gvardijana zadarskog samostana, provincijalnog ministra (1272.) provincije koja je imala i još uvijek ima sjedište u tom samostanu, te kardinala. Postao je 191. papa Katoličke Crkve. Pontifikat je započeo 22. veljače 1288., a završio ga 4. travnja 1292., kada je umro. Nikola IV. važan je i za pravno uređenje Franjevačkog svjetovnog reda, pa se uklapa u franjevačku tematsku intonaciju križa. Izdao je 1289. bulu Supra montem kojom je zapravo postao svojevrsni »pravni osnivač« ovog ogranka Franjevačkog reda. Od njega je i obveza nošenja pokorničke odjeće. Papa Nikola IV. bulom Vitae perennis gloria 30. travnja 1291. podijelio je poseban oprost svima koji posjete Crkvu Svetog Frane u Zadru na dane Blagovijesti, Božića, Očišćenja i Uznesenja BIažene Djevice Marije kao i Svetog Franje i Antuna Padovanskog, oprost Annum et quinquaginta dies (Samostan tu bulu čuva pod inv. br. 51). Po predaji, kad je postao papa, darovao je samostanu Sv. Frane drveni kip Bezgrešnog začeća. Kasnije je kip prekriven srebrenim reljefom, a reljef je danas ugrađen u sliku Giovannija Battista Augustija Pltterija iz 18. st. Od kipa kojeg je darovao papa Nikola IV., čini se, sačuvana je samo zlatna kruna, koja se čuva u jednom trezoru samostana. Kod posljednjeg reljefa na križu s ove strane jasno je da je riječ o Svetom Ljudevitu biskupu Anžuvincu i franjevcu (1274. – 1297.). Reljef ima latinsko ime „S. Ludovicus”, kako bi se razlikovao od sveca istog imena „S. Aloisius“, a na biskupskoj odjeći primjetan je franjevački pleteni pojas. Ljudevit je postao biskupom Toulousa, a bio je u srodstvu sa svetim Ljudevitom (kraljem Ludwigom IX.) i s kraljem Ludovikom I. Velikim. Ljudevit se odrekao krune u korist svog brata Roberta, kojeg je kao biskup sam kasnije okrunio za kralja Napuljskog kraljevstva. A poznato je kako je papa imenovao Ljudevita za biskupa uz uvjet da ne nosi franjevački habit. Na putu za Rim 1297., gdje se pred papom htio odreći službe biskupa, Ljudevit je umro u gradu Bringolo.
Uz Sv. Ludovika (Ljudevita) Tuluškog, lik na koljenima je, prema mišljenju prof. Marijane Kovačević, donatorica kraljica Elizabeta Kotromanić, žena anžuvinskoga kralja Ludovika I. Njezinu tezu potvrđuju i veze Anžuvinaca s franjevcima. Na istoj liniji je i zaključak prof. Kovačević kako je autor križa zlatar Franjo Antunov iz Milana, umjetnik koji je sa suradnicima izradio i škrinju Sv. Šime, a koju je kraljica Elizabeta također darovala.
Križ i na stražnjoj strani ima također deset reljefnih pločica. Na vertikalnom kraku predočeni su: na vrhu Sv. Ivan Krstitelj koji u lijevoj ruci ima čitljiv natpis: Ecce Agnus Dei (Evo, jaganjca Božjeg); ispod je Sv. Katarina Aleksandrijska; u središnjem polju je Čovjek boli, „imago pietatis“ između dvije povijuše; slijedi Sv. Lucija; pa Sv. Marija Magdalena, a na dnu je Sv. Antun Pustinjak, koji kao posljednja figura u nizu (na stražnjoj strani, na dnu križa), ima ugravirana slova ΩA koja označavaju Krista, kao početak i svršetak.
Na horizontalnom kraku te strane (počevši s lijeva od strane promatrača) predočeni su: Sv. Krševan; Sv. Petar; iza središnjeg polja je Sv. Pavao; a na zadnjem polju je Sv. Anastazija (Stošija).
Uočljivo je kako prednju stranu križa ukrašavaju uglavnom franjevački sveci, a većina od njih povezana je s anžuvinskom kraljevskom lozom, dok stražnju stranu, uz svece koji su u vrijeme izrade križa bili osobito čašćeni, karakteriziraju „zadarski zaštitnici“ Sv. Krševan i Sv. Anastazija (Stošija). Na reljefu Krševana piše ime S GRISO Gonys ( od grč. Χρυσόγονος) = Krizogon, patronimik »de Grisogono«, koje se inače pojavljuje u različitim oblicima: de Chrisogono, Crisogono, Crissogono, Glissogolis, Grisogoni, Grisogonis, Grisouano, Grissoganis, Grixogonis, i slično.
Fra Stipe Nosić, 19.1.2024.
Križ i zadarski mir
Na prednjoj strani procesijskog križa, koji je prošle godine vraćen zadarskim franjevcima, predočeni su uglavnom franjevački sveci. To su: Sv. Klara, Sv. Ljudevit (IX.) kralj, Sv. Elizabeta, Sv. Franjo Asiški, Sv. Antun Padovanski, Sv. Ljudevit biskup Toulousa i Sv. Nikola IV. papa. Sudeći po anžuvinskim franjevačkim svecima među njima, ali i prema zapažanjima prof. Marijane Kovačević, križ je samostanu Svetog Frane mogla darovati kraljica Elizabeta Kotromanić za vrijeme potpisivanja Zadarskog mira. Ona je s Ludovikom I. Anžuvincem tada u braku bila već pet godina, a i prije udaje za Ludovika bila je povezana s bosanskim franjevcima. Mirovni sporazum između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. i Mletačke Republike potpisan je u sakristiji Crkve samostana Svetog Frane 18. veljače 1358. Po tom ugovoru Dalmacija je bila inkorporirana u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, a Dubrovačka Republika tim ugovorom u stvari je po prvi put došla pod hrvatsku vlast. Kod toga je veliku ulogu, čini se, igrao dubrovački knez Marin Gučetić, koji je imao dobre kontakte s Ludovikom I., zbog čega je čak bio u zatvoru. Višegradski ugovor, 27. svibnja 1358., omogućuje međutim Dubrovniku da ulaskom u to kraljevstvo zadrži znakove državnosti, pa je Marin nakon toga sedam puta biran za Dubrovačkog kneza, a Dubrovačka Republika u to vrijeme dolazi do vrhunca svoje moći. Marin je pokopan u kamenom obiteljskom sarkofagu velike umjetničke vrijednosti ukrašenom franjevačkim likovima, koji se nalazi u klaustru samostana Male braće u Dubrovniku.
U povezanosti kraljevskog para Ludovika I. i Elizabete Kotromanić s franjevcima leži i odgovor zašto je Zadarski mir potpisan u zadarskoj franjevačkoj sakristiji. Temu Zadarskog mira s članovima anžuvinske obitelji u alegorijskom izričaju može se otkriti na slici Gospe od Milosti Blaža Jurjeva iz 1448. Taj danas vrlo cijenjeni hrvatski slikar, u oporuci koju je napisao u Zadru 28. travnja 1448. odredio je da ga se u Crkvi sv. Frane u Zadru ukopa u franjevačkom habitu. U istoj oporuci, dao je napisati: »Item legavit etiam dicte ecclesie omnem suum laborem positum in una palla per ipsum testatorem per dicta ecclesia.« (Također istoj crkvi ostavlja sav svoj rad koji je uložio isti oporučitelj u jednu palu za tu crkvu).
Čini se da je oltarna pala Gospe od milosti upravo ta slika, na kojoj je Blaž Jurjev, uz Mariju kraljicu (Maria Regina), Kraljicu neba (Regina caeli) i Kraljicu anđela (Regina Angelorum), u alegoriji prikazao Crkvu zemaljsku i Crkvu nebesku. Na slici u Crkvi zemaljskoj autor je naslikao autoportret u franjevačkom habitu. Tu se također uz kraljevski par Ludovika I. i Elizabete Kotromanić, mogu naslutiti likovi njihove tri kćeri i drugi sveci iz anžuvinskog kruga. Od kćeriju se ističe Jadviga (1374. – 1399.), koja je bila poljska kraljica, a predočena je na dva mjesta, s krunom u Crkvi zemaljskoj, i s krunom u Crkvi nebeskoj. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 8. kolovoza 1986., a svetom u Krakovu 8. srpnja 1997. Njezine moći 2023. godine donesene su iz Poljske u Zadar, u Crkvu Sv. Šime.
Fra Stipe Nosić, 25.01.2024.
Otuđene umjetnine iz riznice samostana
Čini se da je procesijski križ, iz u prve polovice 14. stoljeća, nakon povratka vrjedniji nego što je bio prije krađe. Kod primopredaje u Zadru ministrica Obuljen Koržinek istaknula je kako je upravo on najvrjedniji otuđeni umjetnički predmet kojeg je država Hrvatska uspjela vratiti. Zaista je njegov povrat jedan od važnijih kulturnih događaja za grad Zadar, ali i za Hrvatsku, zbog njegove religiozne, povijesne i umjetničke vrijednosti, U svakom slučaju križ privlači pozornost posjetitelja upravo zbog sudbine koju je proživio u posljednjih pedesetak godina svoga dugog vijeka.
Ipak, treba istaći kako su vrlo vrijedne i druge umjetnine ukradene 1974. iz franjevačke riznice. Prema popisu kojeg je sastavila tadašnja direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar Ksenija Radulić, uz procesijski križ, ukradena su još tri kaleža iz 15. stoljeća, pozlaćeno srebro. Zatim, jedna patena iz istog doba i istog materijala; jedan relikvijar Svetog Križa iz 16. st., pozlaćeni bakar; jedan drugi relikvijar iz 16.st., također pozlaćeni bakar; dvije srebrene ampulice iz 19. st.; dvije srebrene vaze iz 17. st.; i jedna ovalna slika iz 18. st., ulje na platnu visine 50 cm, s prikazom Sv. Josipa i Isusa.
Osim toga izrezano je i ukradeno: iz graduala B (14. stoljeće) dvanaest inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39,5 cm); iz antifonara H (13. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 56 x 39 cm); iz psalterija M (15. stoljeće) osam inicijalima ukrašenih listova (dim. 57,2 x 39,5). ). Ovom popisu treba nadodati da psaltiru M, uz osam listova koje je navela gđa Radulić, nedostaje još jedan list s ukrašenim inicijalom, i to onaj prvi. Gđa Radulić navela je kako u Psaltiru M nedostaju listovi: 5; 53; 84; 109; 134; 169; 189 i 268. Pogrešno je navela kako nedostaje list 189. Umjesto njega trebalo je stajati 198, pa se zasigurno radilo o pogrešci u tipkanju. U njezinom izvještaju i kod druge dvije knjige postoje pogreške. U Kodeksu H navedeni su kao ukradeni listovi s ukrašenim inicijalima: 3; 28; 90; 98; 112; 147; 158; i 190. List 158 međutim postoji, a nedostaje list 159, pa se zasigurno i tu radi o pogrešci u tipkanju. U kodeksu B prema njoj nedostaju: 6; 13; 15; 27; 51; 53; 58; 63; 71; 77; 79 i 130. List 27 međutim postoji, a nedostaje list 17., pa je i tu očito riječ o pogrešci u tipkanju. Po procjeni gđe Radulić inicijali iz knjiga precizno su izrezivani. Čini se pak da je lopov kradući usavršavao tehniku. Kod knjige H ispod ukradenog lista 90 zarezani su listovi od 91 do 94, kao i kod ukradenog 147 zarezani su oni od 148 do 153. Kod rezanja listova iz kodeksa B nešto su manja oštećenja: kod lista 6 zarezani su listovi 4, 5 i 7; kod 51 zarezan je 52; kod 79 zarezan je 78 i 80; kod 130 zarezan je 129. Kod psaltira M ne vide se oštećenja listova ispod onih koji su ukradeni, pa se može pretpostaviti kako su listovi iz te knjige istrgnuti. Po oštećenjima bi se moglo pretpostaviti da je lopov najprije „obrađivao“ kodeks H, zatim B i na koncu M.
Izrezani ili istrgnuti listovi s unikatnim slikama iz tri rukom pisane knjige na pergameni, bile su prije nego su ukradene predmet proučavanja više stručnjaka. Neke od njih objavljene su u crno-bijeloj tehnici u knjizi: Die illuminierten Handschriften in Dalmatien, koju je u Leipzigu još 1917. izdao Hans Folnesics. U svom dopisu zadarskim konzervatorima na tu knjigu uputio je Cvito Fisković, pa su se oni kod sastavljanja popisa ukradenih umjetnina služili tom knjigom, uz knjige iz kojih su minijature izrezane. Prof. Nikola Jakšić, u članku: Iluminirani psaltir 15. stoljeća zadarskih franjevaca (objavljen u Ars Adriatica, Zadar, 2/2012., str. 119-138), obrađujući iscrpno kodeks, koji se vodi pod oznakom M, objavio je fotografije u boji izrezanih minijatura iz njega. On je također registrirao list 1 s minijaturom (tzv. Invitatorium) kao izrezan.
Zahvaljujući spomenutom stručnom članku prof. Marijane Kovačević o ukradenom križu i činjenici da se o njemu informirani stručnjak prof. Cooper našao u muzeju grada La Spezia, gdje se križ nalazio, taj vrijedni nabožni i umjetnički premet opet je na svom starom mjestu u Zadru kod izvornih vlasnika.
Na žalost, o drugim ukradenim umjetninama nisu se do sada pojavili pouzdani tragovi. No, i bez obzira na tu činjenicu, one bi trebale biti predmet proučavanja i objavljivanja informacija o njima, u nadi kako će i one jednoga dana biti vraćene vlasnicima. Događaji oko povrata križa, šalju poruku kako ukradene umjetnine ne smiju biti zaboravljene. Na tom tragu je katalog ukradenih umjetnina iz franjevačke riznice, kojeg su izradili djelatnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru 2008. godine. U katalogu se nalazi raspoloživi slikovni materijal o ukradenim predmetima, a napravljen je na temelju popisa kojeg je nakon krađe izradila gđa Radulić. Sastavni dio tog kataloga je i CD sa snimcima umjetnina iz fototeke Konzervatorskog odjela u Zadru.
Fra Stipe Nosić, 1.2.2024.