O SAMOSTANU

 

Samostan sv. Frane u Zadru osnovan je za života sv. Franje, i po predaji je u izravnoj vezi s njime. Izrastao je iz hospicija sv. Antuna Opata na zapadnom dijelu grada, u kojem se (po predaji) sklonio sv. Franjo Asiški za boravka u gradu (kad je na putu za Sv. Zemlju 1212. bio “protivnim vjetrovima” bačen na tlo Sklavonije).

Izgradnja današnjeg samostana započeta je za nadbiskupa Periandra 1249. i u prvotnom obliku završena je do kraja stoljeća, a sadašnji klaustar sagrađen je 1556., nakon što je prvotni 1476. izgorio. Najveći restauracijski zahvat izveden je 1858. (podignut je kat s neogotičkim prozorima), a 1901. podignut je još jedan kat nad knjižnicom za klerike-teologe. U 2. svj. ratu samostan je uslijed bombardiranja pretrpio velika oštećenja, (biblioteka s katovima nad njom i kapela sv. Antuna bili su srušeni) pa je nakratko bio napušten. Obnovom po završetku rata vraćen je u prvotno stanje (bez katova nad knjižnicom), s tim da su obavljeni samo najhitniji radovi. Temeljitiji zahvati su izvršeni naknadno: u jugozapadnom krilu (sjemeništu) 1962., u krilu blagovaonice (izgradnjom kapitulske aule nad kapelom sv. Ante) 1963., na knjižnici (nadogradnjom radne sobe) i sjeveroistočnom krilu dvorišta 1977.  Konstruktivna sanacija klaustra obavljena je 1980., a klaustar je i nakon toga uređivan više puta.

Crkva je građena (u stilu gotike). Posvećena je s naslovom bazilika 13. studenoga 1280. Naslovnik joj je sv. Franjo. Pretvorena je u barok u XVII. i XVIII. st. (otada su mramorni oltari sa svojim palama). Veliki oltar Karmelske Gospe postavila je 1672. istoimena bratovština. Od oltarnih slika posebno su vrijedne: na oltaru sv. Franje: sv. Franjo u ekstazi (Palma Mlađi, 1544-1628) i slika Araceli ili Gospe od milosti, danas u sakristiji (koja se pripisuje Lazaru Bastiani, 1425-1512) a služila je kao pala prijašnjeg oltara Gospe od milosti. Slike ostalih oltara (izuzevši sliku oltara sv. Ante koja je rad bolonjske škole iz XVII. st.) djela su G. B. Pitterija, venecijanskog slikara XVIII. st. Korska sjedala idu u red najljepših ostvarenja gotičkog duboreza venecijanskog utjecaja (rad Ivana, sina Jakova de Borgosansepolcro iz Venecije iz 1396.). U koru je slika (rad je Franje Salghettija – Driolija iz Zadra, 1811-1877) kojom slikar komemorira smrt svoje žene pri porodu. Kor je dobio današnji oblik početkom XVII. st.. U crkvi je bilo groblje građanskih i plemićkih obitelji, među kojima i bribirskih knezova Šubića (popločano 1882). Pri obnavljanju je pročelju vraćen prvotni gotički stil stavljanjem gotičkog prozora, bifore, a temeljita restauracija u tom duhu izvršena je 1973. kada je prilagođen i prezbiterij.Samostan je bio jedno od sjedišta provincijala Provincije Sklavonije sv. Serafina, pa sjedištem Provincije sv. Jeronima, izuzevši razdoblje između dva svjetska rata kad je Zadar Rapalskim ugovorom pripao Italiji i samostan od 17. studenoga 1923. do 20. prosinca 1948. bio pripojen Provinciji Gospe od Loreta u Markama, Anconi. Bio je most između uprave Reda i Crkve i pripadnika Reda na našem tlu, o čemu u arhivu samostana, među ostalim dokumentima, ima i dvijestotine osamdeset pergamena (najveći dio su papinske bule). Gotovo od početka bio je i samostanom studija, teološkog i humanističkog. Knjižnica je jedna od poznatijih samostanskih knjižnica na našem tlu. U sakristiji je 1358. potpisan ugovor između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika i mletačkog poslanstva po kojem su se Mlečani odrekli Dalmacije. Glavna djelatnost braće bila je propovijedanje i ispovijedanje po čemu je, uz slavljenje liturgije, crkva sv. Frane bila veoma poznata u gradu. U ratu porušeni Zadar nije obnovljen u punom svom prijašnjem obliku. Samostan sv. Frane, Poslije 2. svjetskog rata samostan je obogaćen Zbirkom umjetnina među kojima posebno mjesto zauzima kolekcija ilumuniranih kodeksa.